ČAGA KAO NEKADA U RIBNJAKU
Centar mladih Ribnak oživljaja povijesne Ribnjakove čage! Nakon prve održane čage u ožujku 2024. godine, koju je posjetilo čak stotinjak čagera, nastavlja se još jače i veselije s čagama.
Kroz svibanj i lipanj, za vas svira RENOME BEND! Pozivamo sve ljubitelje plesnjaka da ožive stara sjećanja i dođu na fenomenalan provod u Ribnjak!
INFORMACIJE O ČAGI:
Datumi: 1.9., 29.9., 6.10., 3.11., 24.11., 1.12. i 29.12.
Vrijeme početka: 19.00 sati
Trajanje: 3 sata
Mjesto održavanja: Velika dvorana ili gornja vanjska terasa Centra mladih Ribnjak
Izvođači: Renome bend
𝗢 𝗥𝗘𝗡𝗢𝗠𝗘 𝗕𝗘𝗡𝗗𝗨:
Uspješni poslovni ljudi, koji su kao djeca zavoljeli muziku i učili svirati od najranije dobi, po završetku poslovne životne karijere nastavili su svirati i na veliko zadovoljstvo ljudi koji vole plesati, osnovali su Renome band. Danas vraćaju zagrebačke čagere u najmlađu dob, svirajući evergreene 60-ih, 70-ih i 80-ih godina, domaće i strane.
Čʟᴀɴᴏᴠɪ ʀᴇɴᴏᴍᴇ ʙᴇɴᴅᴀ:
• Dinko Lovrinić (Pura), ritam gitara i vokal,
• Ivica Bakula (Baki), solo gitara i vokal,
• Damir Martinić Jerčić, bas gitara i vokal,
• Dejan Rogić (Roki), klavijatura
• Ivan Mikulčić (Ivek), bubnjevi i
• Andrea Rakočević, pjevačica
ZAGREBAČKI PLESNJACI
Početkom šezdesetih godina počela je era zagrebačkih plesnjaka. U Glazbenom zavodu održavale su se maturalne zabave, a čagališta s nivoom, doznajemo od Waltera Neugebauera, bila su Tucman, Breščenski, Njam-njam, te u istoj zgradi čaga koju je vodio King, te naravno Baraka Medicinar! Ribnjak je od tih manjih prostora bio vodeći plesnjak u našem prelijepom Zagrebu, poseban po ‘gešmaku’, po mjeri purgera i svih koji su pristigli s najvećim poštovanjem prema Zagrebu.
Sve je počelo s Crvenim đavolima, poznatijima po imenu Crveni koralji. Početaka benda i svirke u Ribnjaku prisjetili su se Boris Babarović iz Crvenih koralja i Walter Neugebauer iz benda The Mladis.
Osnovali smo se u zgradi kod Džamije, gdje su stanovali Dino, Miro i Rudi. U ono vrijeme bilo je jako teško doći do instrumenata i sad kad se sjetim toga, ne mogu vjerovati na čemu smo sve svirali! Medo je imao neke bubnjeve koji uopće nisu imali kožu – to je bio užas! Svirali smo na radio aparatu Nikola Tesla, s preinakama. To je svirao Mirek. Bili smo mladi i ništa nas nije moglo zaustaviti. Imali smo 17, 18 godina, a Rudi je među nama bio najveći stručnjak.
On je znao sve – bio je jako dobar gitarist i učio je druge dečke svirati. Kad smo osmislili par stvari, došli smo na Ribnjak i rekli: ‘Mi bismo htjeli imati koncert.’ I dali su nam dvoranu za svirku. Tamo smo imali naš prvi nastup kao Crveni đavoli. Svirali smo od 19 do 22 sata, na našim sklepanim instrumentima i imali smo silnu tremu. No, ljudi su nas odmah zavoljeli. I nisu im smetali naši improvizirani instrumenti. U sjećanju mi je ostao divan, stariji gospodin na ulazu koji je provjeravao imaju li svi dečki kravate. Naime, ako nisi imao kravatu, nisi mogao ući na plesnjak. Sjećam se da su neki dečki znali doći ranije, čim bi ušli u dvoranu skinuli bi kravatu i bacili je kroz prozor svom prijatelju i tako su mnogi bili na plesnjaku zahvaljujući jednoj kravati koja je kružila gore-dole sve dok svi ne bi ušli.
Ubrzo su nas počeli zvati da sviramo i po školama, na maturalnim zabavama, što je također bilo prekrasno. Onda su nas počeli zafrkavati oko imena benda. Rekli su nam da Crveni đavoli previše podsjećaju na crkvu, pa smo ga promijenili u Crveni dečki. No, i za to su nas ime kritizirali. Stalno su nas zadirkivali: ‘Kako dečki mogu biti crveni?!’ I tako smo došli do Crvenih koralja – imena koje se svima svidjelo i s kojim smo počeli snimati ploče. Na Ribnjaku smo dobili prostor za držanje instrumenata, tamo smo vježbali i osmišljavali nove pjesme, imali smo često koncerte, a počeli su nas pozivati i na druga mjesta – dosta smo svirali u Studentskom domu i na Šalati jer smo tamo mogli dobro zaraditi. Na Ribnjaku je ulaznica bila jako jeftina pa nam je u skladu s time bila i zarada, ali su tamošnji plesnjaci bili najposjećeniji u gradu. Već smo se nakon nekoliko tjedana svirke upoznali sa stalnim gostima koji su stajali u prvim redovima. Nastupali smo u odijelima koja smo dali šivati – imali smo crne hlače i zlatom obrubljene sakoe. Na Ribnjaku je radio jedan prekrasan čovjek, električar Tom Trőbe koji nam je napravio prvo pojačalo, popravljao nam je instrumente i bio nam je velika podrška. Tamo smo dobili i poziv za Njemačku. Šest mjeseci smo svirali u Stuttgartu gdje smo zaradili novce za nove instrumente. Kad smo se vraćali doma, nismo išli svojim kućama, nego smo u 6 ujutro, čim smo stigli u Zagreb, otišli na Ribnjak isprobati sve te nove instrumente. Kako nam je popularnost rasla, sve smo više nastupali u drugim gradovima, po cijeloj Jugoslaviji, a na Ribnjak bismo pozivali druge, tek osnovane bendove. To ne znači da smo mi Ribnjak zaboravili. Kad god bismo bili u Zagrebu, uvijek bismo tamo napravili koncert. To je bio naš drugi dom. Znali smo svirati i na terasi gdje je stalo više ljudi jer su nam koncerti uvijek bili krcati, a publika je bila predivna. Mi smo voljeli Ribnjak i Ribnjak je volio nas.
Bila je to 1961. Dvije najvažnije osobe bile su ravnateljica teta Ivka i čistačica teta Pepica. Teta Ivka je vedrila i oblačila, kaj se tiče angažiranja vokalno-instrumentalnih sastava. Oni kaj se nisu znali ponašati, dobili su prvo žuti karton, a kod ponovljenih huncutarija i crveni – kaj je značilo da na sljedećih par čagi nisu mogli ni prismrditi! Red i disciplina – to je bilo geslo tete Ivke. Barba i Mirek (Lukačić) bili su penicilin za komade. I Dino (Krog-Sarajlić) također, ali on je brzo završio u cjeloživotnoj vezi. Izabranica njegovog srca bila je Jagoda, mlađa sestra Karla Metikoša (Matta Colinsa). Imala je najljepše pjegice na licu i prekrasne okice. Medo i Rudi kaskali su za njima. Štikleca s Ribnjaka ima puno. Solo gitarist Crvenih koralja Miro Lukačić znal je ostaviti otvoren prozor na prvom katu kak bi se neki njegovi prijatelji mogli prošvercati na plesnjak. Popeli bi se na drvo s kojega bi skočili unutra. Jedne večeri Mirek je po dogovoru ostavil prijateljima otvoren prozor i spustil se u dvoranu. Kak je to bila improvizirana garderoba, Barba je ušao u nju i zatvorio prozor jer mu je bilo hladno. Nije znal za Mirekov dogovor. Mirekov prijatelj zanjihal je lijanu i na svoj užas poljubio nosom zariglani prozor i srušil se na zemlju. Po izlasku je Mirek skoro ‘popušio maru’ (dobio batina), da ga Barba nije obranio i objasnio da je ne znajući zatvorio prozor. Nesporazum se izgladio, otišlo se na cugu, a dotični Tarzan je imao ‘fanfulju’ (nos) ko da je boksal s Krizmanićem!
Imam štiklec i o kravatama. Naš veliki fan Zlatko Mateša maznul je svom starome špecijalnu kravatu, svilenu iz Italije. Te je večeri kao zamjena svirao moj bend The Mladis. Tada je Zlatko svom prijatelju hitil kravatu, no ona je završila u rukama nekog štemera koji je pronjušil njenu kvalitetu pa je s njom zbrisal na neku drugu čagu. Da je Zlatko doma zbog toga fasoval, ne trebam naročito komentirati.
Na Ribnjaku su prednjačili štemeri iz kvarta braća Jerbić. Oni su papcima prodavali ciglu u parku bez koje nisu mogli doći ni do ulaza. Dotični bi ciglu ostavili na garderobi i pozivali su se sljedeći put na već kupljenu propusnicu. Osim kaj su bili na štemerskom glasu (‘čuj, bum te po njoji, pa buš mam skužil kaj ti spikam!’), bili su zaduženi za red na čagi. Čuvali su vokalno-instrumentalne sastave od predosadnih frajera i prenapornih obožavateljica. Znali bi povremeno prefarbati cigle u druge boje pa su apsolutnim papcima prodali cijeli serijal cigli. Danas kad se toga sjetim, suze mi idu na oči od originalnosti i duha tog vremena!
The Mladis su u to vrijeme slovili za svemirski brod – po svirci, po šou i popularnosti. Svirali smo posvuda, a prije odlaska u Zapadni Berlin htjeli smo u listopadu i studenom odmoriti dušu u nama dragom Ribnjaku. I tak sam jedno popodne na štengama prema teti Ivki sreo četiri dečka kojima su rolete pale na oči čim su me vidli. Kasnije sam doznal da su komentirali: ‘Od angažmana na Ribnjaku ne bu niš. Njegovo visostvo grof Mucek od The Mladis sada upravo grabi što želi!’
Uz Crvene koralje i The Mladis, na Ribnjaku su svirali i Jutarnje zvijezde, Lordovi, Delfini, Kristali, Zlatni akordi, Bijele strijele, Roboti i mnogi drugi. Bilo je to vrijeme nevinog rock ‘n’ rolla i beat mjuze, a mi rokeri šezdesetih predstavljamo istinsku povijest naše muzike i kulture grada Zagreba. Kad sam se vratio iz Njemačke u Zagreb 1968., osnovao sam novi bend New Mladis, s njemačkom pjevačicom Georgiom Cogan tj. Monikom Fuchs. 13. Na terasi Ribnjaka slikali smo se zajedno s njemačkim gitaristom, danas poznatim jazz-glazbenikom Tonyjem Schaferom i dva Austrijanca (bubnjarem i basistom). To je bila vrlo turbulentna godina. Dogovorio sam se sa Željkom Pesom Kovačevićem da vratimo The Mladis na međunarodnu scenu i to u postavi nas dvojice, Davora Doda Drezge, Janka Mlinarića Trooleya, Cobru Balića i uz Georgiju Cogan kao gošću. Na žalost taj je plan prekinula tragična smrt Davora Doda Drezge koji je bio jedan od najmuzikalnijih bubnjara s odličnom tehnikom. Počeli smo svirati Pes i ja, skupa s dvojicom mladih rokera Tomasom Krkačem i Srećkom Antoniolijem, i s Georgijom Cogan i Perom Granićem. Uigravali smo se na Ribnjaku, a nakon odličnih plesnih večeri, počeli smo svirati na ljetnoj gaži u Crikvenici, u hotelu Esplanada, a zatim smo sudjelovali u igranom filmu Fadila Hadžića ‘Divlji anđeli’. Ujesen smo otišli u Njemačku, a čage na Ribnjaku počele su jenjavati. Scena se mijenjala i početkom sedamdesetih došao je kraj legendarnim čagama, štemerima koji su prodavali cigle, švercanju kroz prozor pomoću tarzanskog umijeća, spuštanja kravata…S nostalgijom se sjećam tih dragih dana Ribnjaka.
